Priča o tome kako su dvoje male djece sa zelenom kožom stigli u selo Woolpit u 12. stoljeću…
Naslov ove priče možda će skeptičnim čitaocima odmah zvučati nevjerovatno, ali iznenađujuće je da je ovo jedna od onih narodnih legendi koje vjerovatno imaju neku osnovu u stvarnim događajima.
Legenda o zelenoj djeci iz Woolpita počinje za vrijeme vladavine King Stephena, u prilično burnom periodu engleske historije poznatom kao The Anarchy (Anarhija), sredinom 12. stoljeća.
Woolpit (ili na staroengleskom wulf-pytt) je staro selo u grofoviji Suffolk, čije ime potiče od – kako se može pretpostaviti – stare jame za hvatanje vukova. Pored jedne takve jame, oko 1150. godine, grupa seljana naišla je na dvoje male djece sa zelenom kožom. Djeca su, prema svemu sudeći, govorila nerazumljivim jezikom i ponašala se veoma uplašeno i zbunjeno.
Prema zapisima iz tog vremena koje je ostavio Ralph of Coggeshall, djeca su zatim odvedena u obližnju kuću Sira Richard de Calnea. On im je ponudio hranu, ali su je djeca uporno odbijala jesti. To je trajalo nekoliko dana, sve dok djeca nisu pronašla mahune zelenog graha u vrtu Richarda de Calnea, koje su počela jesti direktno iz zemlje.
Smatra se da su djeca živjela kod Sir Richard de Calnea nekoliko godina. Za to vrijeme on ih je postepeno navikavao na uobičajenu hranu. Prema zapisima iz tog perioda, upravo ta promjena u ishrani dovela je do toga da su djeca vremenom izgubila svoju zelenu boju kože.
Djeca su također polako naučila govoriti engleski. Kada su ga napokon dobro savladala, ljudi su ih pitali odakle dolaze i zašto im je koža nekada bila zelena. Oni su odgovorili:
„Mi smo stanovnici zemlje svetog Martina, koji se posebno poštuje u zemlji u kojoj smo rođeni.“
Također su rekli:
“Ne znamo kako smo stigli ovdje. Sjećamo se samo ovoga: jednog dana, dok smo čuvali očeve ovce na polju, čuli smo jak zvuk, sličan onome koji sada čujemo kod St Edmund’s Abbeya kada zvona zvone. Dok smo se divili tom zvuku i slušali ga, iznenada smo kao u nekom zanosu ostali bez svijesti i našli se među vama na poljima gdje ste žnjeli.“
Zatim su objasnili i kakva je bila njihova zemlja:
„Sunce ne izlazi nad našom zemljom. Naša zemlja rijetko vidi njegove zrake. Navikli smo na svjetlost sličnu sumraku koji kod vas dolazi prije izlaska sunca ili nakon zalaska. Osim toga, nedaleko od naše zemlje može se vidjeti druga, veoma svijetla zemlja, od koje nas dijeli velika rijeka.“
Nedugo nakon što su ispričali ovu priču, Richard de Calne odveo je djecu da budu krštena u lokalnoj crkvi. Međutim, dječak je ubrzo nakon toga umro od nepoznate bolesti.
Djevojčica je preživjela. Kasnije je postala poznata pod imenom Agnes. Dugi niz godina radila je za Richarda de Calnea, a kasnije se udala za arhđakona iz Ely, Richard Barre. Prema nekim zapisima, imali su najmanje jedno dijete.
Ko su zapravo bila zelena djeca iz Woolpita?
Najvjerovatnije objašnjenje je da su djeca bila potomci flamanskih doseljenika koji su živjeli u Engleskoj. Ti doseljenici su u to vrijeme bili progonjeni, a moguće je da su neki čak i ubijeni tokom vladavine King Stephen ili kasnije Henry II.
Ako su djeca izgubila roditelje, mogla su zalutati i završiti u Woolpitu, govoreći samo svoj maternji jezik – flamanski. Zbog toga su seljani možda mislili da govore nerazumljivim jezikom.
Također, zelena nijansa njihove kože mogla bi se objasniti teškom pothranjenošću, odnosno bolešću koja se nekada nazivala „zelena bolest“. Ovu teoriju podržava činjenica da se njihova koža vratila u normalnu boju nakon što su počeli redovno jesti normalnu hranu.
Lično, mi ipak više volimo misterioznu teoriju – da su ova djeca zapravo stigla iz podzemnog svijeta u kojem su svi njegovi stanovnici zelene boje kože!
Pratite Faktum Vijesti za još ovakvih misterioznih zanimljivosti!
